Spomen padanja pepela iz vazduha

OVO se dogodi u Carigradu 472. godine za vreme cara Lava Velikog i patrijarha Genadija. Šestog novembra u podne svo se nebo naoblači tamnocrvenim oblacima, i neprirodno se smrknu; i oblaci dobiše neku ognjenu boju. I bi tako četrdeset dana. I svi se ljudi strahovito uplašiše. I mišljahu, ako padne kiša iz takvih oblaka, to će sigurno biti ognjena kiša koja će spaliti svu zemlju, kao što je nekada ognjena kiša spalila Sodom i Gomor. I svi behu u velikom strahu i nedoumici: jer očekivahu da iz takvih oblaka padne ognjena kiša. Stoga i car i patrijarh, sa celokupnim svepggenstvom i narodom, svaki dan nošahu litije i sa suzama moljahu Boga da odvrati Svoj pravedni gnjev. I čovekoljubivi Gospod preokrenu pretnju tu u milost: naredi te oblaci odaždiše ne oganj nego pepeo, zastrašujući grešnike. A padaše taj strašni dažd od večeri do ponoći, i beše pepeo crn i vreo, i pokri zemlju više od pedi, i sprži svaku travčicu i biljku. I bi tada veliki plač u ljudi, i gorko ridanje, i
Jecanje iz dubine srca, videći takvo nakazanje Božije i vrlo velika kiša, koja je zatim mnogo dana padala, jedva uzmože sprati taj pepeo. A to praslikuje naše grehe. Greh se nalazi u nama kao pepeo ognjeni i crni, i spržuje klice i mladice naših vrlina. Zato treba da lijemo suze kao kišu, da pokajnički uzdišemo iz dubine srca, i da gorko ridamo iz dna duše da bi smo time sprali u nama vreli pepeo zla, a napojili dobru zemlju uma našeg i obradili je da nam rađa vrline. I tako izbavimo sebe od osude na pakao, koji sagoreva i duše naše i tela a steknimo sebi Carstvo Nebesko.