Stefan Milutin

Spomen oktobar 30 · novembar 12

Stefan Uroš II Milutin Nemanjić (Milutin Nemanjić; oko 1253 — Nerodimlje, 29. oktobar 1321) bio je kralj Srbije (1282—1321) i jedan od najmoćnijih srpskih vladara u srednjem veku. Pripadao je dinastiji Nemanjića. Bio je mlađi sin kralja Stefana Uroša I i kraljice Jelene. Na vlast je došao 1282. godine, nakon abdikacije starijeg brata, kralja Stefana Dragutina, potonjeg vladara sremske oblasti. Bio je otac kralja Stefana Uroša III Dečanskog i kralja Stefana Konstantina, deda kralja, a kasnije cara Stefana Dušana i despota, a kasnije cara Simeona Uroša i pradeda careva Stefana Uroša V Nejakog i Jovana Uroša.
Tokom njegove četrdesetogodišnje vladavine, Kraljevina Srbija je ostvarila značajno proširenje ka jugu na račun Vizantije sa kojom je 1299. uspostavljena nova granica na liniji Ohrid—Prilep—Štip (koju su držali Vizantinci), čime je srpskoj državi priključen severni deo današnje Albanije i veći deo današnje Severne Makedonije. Sajedno sa bratom Dragutinom, priključio je srpskoj državi oblasti Kučeva i Braničeva, vodeći uspešne ratove protiv Bugara i Tatara. Posle Dragutinove smrti 1316. godine, došao je u sukob sa kraljem Ugarske Karlom Robertom, zbog zauzimanja poseda svog brata i tada je izgubio Mačvu i Beograd, ali je uspeo da zadrži Rudnik, Kučevo i Braničevo. On je prvi kralj Srbije koji je postao ozbiljan politički faktor u regionu, koji je sklapao ofanzivne saveze, ali i bivao meta jakih saveza okolnih država. Uporedo sa tim, ženidbama je uspeo da utvrdi osvajanja iz uspešnih ratova sa Vizantijom i Bugarskom dok je sukob sa Tatarima okončao slanjem svog sina naslednika Stefana Uroša III kao taoca.
Na unutrašnjem planu je izvršio promene i modernizovao državu primivši mnoge odlike vizantijskog uređenja. Podigao je i obnovio veći broj manastira i crkava među kojima se izdvajaju Bogorodica Ljeviška, Gračanica, Kraljeva crkva u Studenici, Bogorodica Trojeručica u Skoplju, Staro Nagoričane i Banjska na prostoru njegove države, odnosno manastirska crkva u Hilandaru na Svetoj gori van njegove države. Paralelno sa razvojem sakralne arhitekture koja je u njegovo doba dobila novi oblik poznat kao Vardarski stil, razvijala se i fortifikaciona arhitektura u kojoj su najznačajniji dometi manastirsko utvrđenje u Hilandaru i proširenje Beogradske tvrđave gradnjom Zapadnog Podgrađa sa pristaništem (mada ima onih koji to proširenje pripisuju i caru Stefanu Dušanu). Zbog svog zadužbinarskog delovanja je kanonizovan dve i po godine nakon smrti i proglašen svetim kraljem. Žitije o životu kralja Milutina napisao je njegov saradnik i kasniji arhiepiskop srpski Danilo II.
Ženio se pet puta, poslednji put Simonidom Paleolog 1299. i iz tih brakova je imao dva sina (Stefana Uroša III i prestolonaslednika Stefana Konstantina) i dve ćerke (Anu Nedu i Zoricu). Iako je značajno proširio i ojačao srpsku državu i uveo vizantijsko uređenje u nju, nije uspeo da konsoliduje unutrašnje prilike u zemlji, tako da je posle njegove smrti došlo do građanskog rata. Protiv njegovog naslednika i mlađeg sina Konstantina pobunio se stariji sin Stefan Dečanski (Ćorović navodi da je Konstantin bio stariji), a u borbe oko prestola se uključio i Dragutinov sin Vladislav koji je prema Deževskom sporazumu iz 1282. godine, trebalo da nasledi kralja Milutina. Rasulo u zemlji je bilo toliko da se pojedina vlastela jednostavno otcepila od matice (kao Branivojevići u Zahumlju), dok su napadi bandi pljačkaša bili učestali (čak je bila napadnuta i povorka koja je prenosila Milutinovo telo u njegovu zadužbinu manastir Banjsku). Mošti Svetog kralja Stefana Uroša II Milutina danas počivaju u Sofiji, glavnom gradu Bugarske.

Izvor: Wikipedia