SerbLink koristi Firebase Analytics, Google-ov servis, da izbroji koje se stranice posećuju. On postavlja kolačiće i radi samo ako to dozvolite. Kolačići koji vas drže prijavljenim i pamte vaša podešavanja uvek su uključeni. Politika privatnosti

Analitika je isključena.

Sveti prepodobni Nikodim Svetogorac

Spomen 14. jul

Ovaj novojavljeni bogonosni otac Crkve Hristove rodi se na ostrvu Naksosu u Kikladama (Jegejsko more), u glavnom mestu tog ostrva zvanom Hora. To beše vreme turskog ropstva i stradanja pravoslavnih hrišćana koje od neznabožnih muslimana koje od zlobne unijatske propagande rimokatolika. Rodi se Sveti Nikodim 1749 godine od roditelja čestitih i pobožnih, i dobi na sv. krštenju ime Nikola. Otac mu se zvao Antonije, majka Anastasija, a prezivahu se Kalivurcis. Blagočestiva njegova majka primi kasnije laki jaram Gospodnji, tj. monaški čin, dobivši ime Agata. Po pripodi obdaren mnogim duhovnim darovima, mali Nikola se odlikovaše od najranijeg detinjstva trudoljubljem i mudroljubljem. Bio je bistar i oštrouman i obdaren velikim pamćenjem. U njemu od malih nogu beše tolika žeđ za znanjem da je išao u pretškolsko doba pod prozor škole da sluša predavanja učitelja. I kad bi ga pitali đaci: "šta je danas predavao učitelj?", ponavljao im je i ono čega se ni oni nisu sećali. Primetivši to njegov sveštenik prizva ga sebi da ga podučava i da osveti dušu njegovu na samom početku miomirom tamjana i sv. bogosluženja. Miomir taj sveti iz detinjskog doba, osta u njemu na svagda i umnožavaše se u njemu, zajedno sa umnožavanjem svetskog i evanđelskog mudroljublja. Jer ne zakopa on talant svoj u zemlju nego ga umnoži stostruko, dajući daru Božjem sebe na uzdarje. Primivši prvi nauk u hramu Božjem, on produži da uči u školi na Naksosu, koju je vodio arhimandrit Hrisant Etolski, brat ravnoapostolnog sveštenomučenika Kozme. Tako Bog nađe načina da preko Hrisanta poveže jednog svetitelja koji je završavao svoj podvig i trud, zapečativši krvlju svoju vernost Hristu, i drugog koji se javljao kao zvezda na mračnom horizontu onoga doba, da se tako ne prekine zlatni lanac svetih. Kad završi školu u svom mestu posla ga episkop ostrva u 16 godini u Smirnu da produži s učenjem u tamošnjoj Evangeličkoj školi. Malo je u to tegobno vreme bilo pravoslavnih škola i još manje Bogom prosvećenih učitelja. I dok je na njegovom ostrvu latinska jeres preko lukavih jezuita kao učitelja i ispovednika koristila nevolju pravoslavnih i obmanjivala prostije umom, dotle je u Smirni duh protestantske jeresi pretio ništa manjom opasnošću. Nije bilo lako mladom Nikoli da se provuče između Scile i Haribde i da se dokopa zdrave nauke u vreme, u koje, kao i u naše, behu zaboravljena čudesna dela svetih Otaca i iscrpene duhovne snage pravoslavnog naroda petvekovnim agarjanskim ropstvom.
U Smirni postade ovaj bogomudri otrok svojom razboritošću i marljivošću učitelj svojim drugovima i pohvala svojih učitelja. A beše već on naučio da je početak istinske mudrosti strah Božji. Zato, sabirajući znanje kao pčela med sa medonosnog cveća, nije tražio mudrost koja nadima. Jer je znao da je bolje i korisnije, kako kažu sv. Oci, biti malo učen a ljubavlju biti blizu Boga, nego mnogoučen i iskusan pa se pokazati kao hulitelj Gospoda svoga. Strah Božji i ljubav Božja, koje usisa u sebe duša njegova s mlekom materinim i umnožiše zajednička bogosluženja sa prvim njegovim duhovnim ocem na rodnom ostrvu, čuvahu čednu dušu njegovu da se ne utopi u strasti mladićske. Jer neočuvano mladićsko doba i loše družbe koje kvare dobre navike, uz nasledno od Adama grehovno stremljenje prirode ljudske, ostavljaju u neočvrsloj duši semena strasti i poroka. Ona vremenom postaju koren svakog zla, koji kao neka druga priroda razara bogodanu prirodu i postaje izvor smrtonosnog mrtvila duše Bogom stvorene za život.
Posle mudrosti drevnih Jelina i bogoslovlja u školi Nikola nauči latinski jezik, francuski i italijanski. Osobito izuči drevni jezik otaca svojih, što mu potom pomože da postane divan tumač i prevodilac na prostonarodni dijalekt dela sv. Otaca i njihovih pouka. Ovo "čudo epohe", kako ga nazva jedan od njegovih drugova zbog njegovog izuzetnog pamćenja, ostade u Smirni pet godina. Ne pogordi se darovima svojim no ih skrivaše plaštom smirenja, imajući uvek pred očima Pavlovu reč: "Šta imaš, o čoveče, što nisi dobio? A ako si dobio, što se hvališ kao da je tvoje."
Godine spase

Izvor: Crkveni Kalendar